#

PRIRODA DUHA

Proučavanje ćemo započeti osvrtom na različitost svojstava duhovne u odnosu na materijalnu energiju odakle potiču gotovo sva nerazumijevanja. Slično kao sa matematičkim proračunima, bez obzira koliko se trudili i dugo računali, greška u startnoj postavci formule uvijek će nas dovoditi do pogrešnog rezultata. Sa istim neuspjehom ćemo se suočiti i u duhovnim studijama ne razlučimo li na samom početku suprotnosti odlika duha i materije. Pomenućemo neke od najistaknutijih:

-Duhovni identiteti su vječni, a materijalni prolazni

Svaka vrsta energije bilo materijalna ili duhovna je suštinski vječna i neuništiva. Razlika je u tome što duhovni identiteti ne mijenjaju svoja izvorna svojstva niti svrhu postojanja, dok materijalni oblici i imenovanja ni uz najveće napore ne mogu dugo zadržati svoju trenutnu ulogu i formu.

                                 
Jednostavan primjer tome, a ujedno i način da se logički percipira postojanje duha, leži u različitosti čovjekovog tijela i mentaliteta kao materijalnih tvorevina, i njegovog vječnog, duhovnog identiteta.

Naše fizičko tijelo se izgledom mijenja tokom cijelog života, dok se sve ćelije u organizmu izmijene svakih sedam godina. Slična stvar je i sa našom psihom (mentalitetom) na kojoj se promjene još drastičnije očitavaju kroz intelektuali razvoj ili zaglupljivanje, nebrojene emotivne oscilacije, poistovjećivanje sa društvenim imenovanjima i slično. Sve te fizičke i mentalne promjene koje spadaju u preobražaj grube ili suptilne materije toliko se vidno odražavaju na čovjekovom izgledu i mentalitetu da nakon dužeg vremena svako od nas (gledano izvana) postaje skoro neprepoznatljiv.

S druge strane, uprkos svim tim izvanjskim promjenama postoji dio nas koji se ni pod kojim uslovima ne mijenja, a to je naš identitet. Bilo da se nalazimo u tijelu bebe, djeteta, odrasle ili stare osobe, bilo da smo emotivno potpuno „potonuli“ ili ekstatično raspoloženi, pametni ili glupi, bogati ili siromašni, umišljeni ili iskompleksirani, ovisno o životnoj fazi kroz koju prolazimo - to smo uvijek samo mi i niko drugi.

Onaj dio nas koji svjedoči svim tjelesnim i mentalnim promjenama, a sam ostaje isti je naš izvorni duhovni identitet, u narodu poznat kao duša.   

Duh stvara i uništava materiju, a nikada obrnuto

Prisutnost duha ogleda se u svemu što ispoljava simptome života i prolazi kroz šest životnih stadija: rađa se, raste, razmnožava, opstaje neko vrijeme, odumire i konačno umire. Kada duh napusti tijelo, bilo čovjeka, životinje ili biljke, život im se više povratiti ne može. Čak ni u najsavremenijim laboratorijama, uz svu respektabilnu tehnologiju, nije moguće vještačkim putem stvoriti čak ni najednostavniji živi organizam koji može da se razvija i reprodukuje.

S druge strane, živa bića (utjelovljene duše) lako i na vrlo ugodan način smile stvaraju nove živuće organizme. Pored toga, svako živo biće svakodnevno manipuliše materijalnom energijom stvarajući i uništavajući različite materijalne forme i imenovanja (uloge koje svako odigrava tokom života).  

Duh ima svijest, dok je materija tupa

Duh i materija su poput ulja i vode - koliko god da se miješaju uvijek ostaju odvojeni jedno od drugog. Uprkos tome, duhovna bića zbog svoje minijaturnosti u odnosu na nepreglednu i moćnu materijalnu energiju imaju tendenciju da se poistovjećuju sa njenim privremenim preobražajima.

Simptom duha (duše) je svjesnost, a ono što je simptomatično za svjesnost je da se poistovjećuje sa svime na šta je usmjerena. Svjesnost se usmjerava putem misli, vezuje putem emocija i želja koje nas potiču na djelovanje, a rezultati djelovanja kroz stečena iskustva nas uslovljavaju da stvaramo koncepcije (zaključke), kako o svijetu koji nas okružuje, tako i o nama samima. Prema tome, ako nam svjesnost stalno vibrira na materijalnoj razini i nemamo nikakvih duhovnih iskustava, prirodno je da ćemo nastaviti živjeti (misliti, osjećati,željeti i djelovati) u materijalnim okvirima.

Ovo je veoma važno razumjeti da bi shvatili značaj vlastitih duhovnih iskustava kao jedinog načina da se izdignemo iznad materijalne svijesti. Slušanje o tuđim iskustvima je svakako od velike koristi, ali samo kao inspiracija koja nam je potrebna u svim fazama duhovne evolucije za sticanje vlastitih spoznaja.

-Duhovna zadovoljstva nemaju neželjenih posljedica

Tri osnovne karakteristike duha su: vječnost, svjesnost i blaženost. Prve dvije smo prethodno pojasnili, a sada ćemo barem teretski pokušati dokučiti onu najvažniju – duhovno blaženstvo. U principu, šta bi nam vrijedilo da smo vječni i svega svjesni kada ne bi bili sretni i zadovoljni? Biti vječno nezadovoljan i uz to svjestan toga nije privilegija koju bi neko poželio.

Sam pojam duhovne sreće teško je opisati riječima koje se vezuju za ovozemaljska iskustva, iako postoje metafore koje nam mogu dati određeni uvid u ovu vrstu emocije. Prije svega, duhovno zadovoljstvo nije samo jedan, već šarena lepeza različitih osjećaja koje se duhovnim praktikantima razotkrivaju pod odgovarajućim okolnostima u skladu sa njihovom posvećenošću i razinom svijesti.

Istinski napredak na duhovnom putu ne mjeri se nikakvim titulama, izvanjskim performansima niti obilježjima, već je isključivo stvar individualnog unutrašnjeg iskustva koje je uglavnom izvanjski neprepoznatljivo. Nekada su duhovne emocije pritajno prisutne kroz konstantni osjećaj zadovoljstva koje nazivamo blaženstvo, dok se ponekad snažno pojačaju i ispoljavaju u vidu ekstatičnih simptoma, poput plača, smijeha, ježenja, drhtanja i sl. Da bi slikovito opisali ovu tematiku koja spada u vrlo intimno i povjerljivo duhovno znanje, poslužićemo se jednim od najneprikladnijih primjera. smile

Kada se običan čovjek želi proveseliti ili otugovati, on napravi dernek (zabavu) na kojem pije dok se ne ukomira. Standardna procedura je da nakon toga danima boluje i ne može smisliti alkohol. Takve vrste pijančenja su već odavno nezanimljive pravim alkoholičarima. Njihov jedini cilj je održati zadovoljavajući nivo alkohola u krvi iliti biti pripit sve vrijeme.

           
Čim ujutro ustanu oni mahnu par čašica na prazan stomak i nakon toga se periodično „popravljaju“ tokom cijelog dana. Iako su ekstatični naleti sreće (bilo materijalni ili duhovni) uvijek dobro došli, ozbiljnim alkoholičarima i duhovnim praktikantima mnogo je važniji osjećaj konstantne opijenosti i „blaženstva“ od povremenih proslava po kafanama i vjerskim ustanovama.

Iz ovoga možemo zaključiti da, kao što nije moguće biti konstantno omamljen alkoholom bez ozbiljne alkoholičarske prakse, tako se ni postojano duhovno zadovoljstvo ne stiče preko noći smile. Ono što čini presudnu razliku između duhovnog i materijalnog uživanja je to što nas duhovna sreća ne vodi ka degradaciji i ne uzrokuje bilo koju vrstu problema, dok nas materijalna zadovoljstva uglavnom skupo koštaju.  

-Duhovnu glad nije moguće utoliti ovozemaljskim mezetlucima

Pošto smo po prirodi duhovna bića obučena u odjeću od grube i suptilne materije, moramo se zasebno starati o potrebama fizičkog, mentalnog i duhovnog tijela. Nije moguće samo jednim pristupom zadovoljiti potrebe na svim nivoima postojanja jer se radi o zasebnim vrstama energija koje funkcionišu pod različitim zakonitostima. Kao što nije moguće poništiti moć razmišljanja buljenjem u kompjuter/telefon dok nam mozak ne „odrveni“, utoliti emotivnu glad jedenjem slatkiša ili izgubiti na kilaži gledajući sportske emisije, također nije za očekivati da možemo dobiti duhovno ispunjenje na neki takav iracionalan način.

Mnogi ljudi produhovljenošću smatraju sve što je kulturološki profinjeno poput ljubaznog ophođenja, sviranja klavira ili konzumiranja organskih i BIO proizvoda, dok oni rigidnije prirode duhovno ispunjenje traže u isticanju vjerskih obilježja, praćenju religijskih modnih stilova i sl. Suštinski gledano, sve su to samo preobražaji suptilne i grube materijalne energije koje nam mogu pomoći da usmjerimo svijest ka duhovnoj sferi postojanja, ali nam same po sebi ne mogu donijeti duhovno iskustvo, a pogotovo ne zadovoljstvo.

Duh se spoznaje dubokim propitivanjem i vjerodostojnim duhovnim metodama. Hrani se slušanjem i pričanjem o duhovnim temama, izgovaranjem molitvi/mantri u odgovarajućem raspoloženju, meditiranjem (usmjerenošću misli, emocija i želja) na duhovnu stvarnost, kao i obavljanjem fizičkih aktivnosti koje postaju produhovljene ako su istinski potčinjene duhovnim ciljevima.

Rezultati duhovne prakse u smislu produbljivanja spoznaja i razvijanja duhovnog ukusa, u najvećoj mjeri ovise o individualnoj razini svijesti ili narodski rečeno, čistoći našeg srca.



Copyright © 2024 Sapiens.ba | All Rights Reserved | Design: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.